Srela sam ga, nije bilo iznenada,
negdje u svom gradu, gdje bih drugdje.
Nađoh nešto, a to imam još i sada,
jednom za sve vijeke i za svugdje.
Kada čitam slavne pjesnike, svi su nesigurni,
nisu opedijeljeni, bježe svi do svoje mašte
kao da su oni stvorili i sunce, nebo, oblak tmurni.
Neki su i umišljeni, nose duše tašte.
Stihovi su svi za ljude, neki ljudi stvarno jesu stih,
a to je ipak riječ suvisla, nota, pjesma, ritam;
impresija i osjećaji samo mali dio poezije, vrlo tih,
a to se valjda dušama i dopada kad ih pitam.
Srela sam ga, nisam znala da je pjesma sva u njemu,
vršio je svoje dužnosti, radio je dobro i činio djela
koja uvijek ostavljaju neki trag u meni i u svemu;
imao je čak i puno stila svoga jedinog odijela.
Tek kada sam ispisala na tisuće pjesničkih stranica,
shvatila sam da je pjesnik, jednostavno: stih.
Nikada to nije isticao, a i ja sam samo blijeda podanica
kad ne vidjeh da su note on i da on je dio njih.
Sad sam malo ostarjela, ne preostaje mi više
da se dičim svojim radom ili nekim uspjehom
pa zapišem često pjesmu koja se ne piše;
nisam pjesnikinja, ali sve to držim utjehom.
Sada svatko već naslućuje i kraj moje balade,
spoznala sam pjesmom srce koje svira,
da je srce pjesničko i da mi život moj ukrade.
On je ponajbolji pjesnik koji mene dira.
22. kolovoza 2018. 17:25:25
No comments:
Post a Comment
just do it