Noć je svojski popadala naokolo,
crno nebo nadvija se, ruši
poput vještica što zaigraše kolo
dok se vjetar umiljava mojoj duši.
Moja sestra kiša noćas doći neće;
brat moj, mjesec, igra se skrivača
dok u mojoj duši mirisno je cvijeće
makar mirilo bi da je samo drača.
Dušo moja, je l' ti jesen pomrsila niti,
da li stiže, prohladna i spora,
da li maglu vuče ili će je skriti?
Kako bilo, veliš, ali živjeti se mora.
I pod ovim svodom koji prijeti,
koji mračne sile zove na Posljednje sude,
moja dušo, misliš da ćeš sada mrijeti
sve dok jutarnje te zrake sunca ne razbude,
sve dok bablje ljeto ne pokrene strasti
što se kovitlaju u tvojoj dubini
jer je oko tebe spustio se oblak tmasti,
crno nebo što se valja tiho u nutrini
poput neka starca koji jedva kroči,
napipava kojim putem potrebno je ići
dok mu Nebo ne prosvijetli oči;
tada, dušo, Bogu svom ćeš prići
da Mu slavne udove izljubiš
što su probili ih klinovi od gada vruća,
da Mu haljine prigrliš i poljubiš
što su ostale u Grobu nakon Uskrsnuća.
17. kolovoza 2018. 01:40:50
No comments:
Post a Comment
just do it