Apel

Gledam noći, oči sklapam
kao sretna duša podno neba,
kao dah u tvoje misli kapam
da bi molitva mi bila kako treba;

da bi sjene mjesečine
zahvatile svaki znak
iz tvoje lijene tmine
kao sunca trak.

Svrati pogled na moj dan;
ako vidiš svjetlo, to sam ja,
to je moja kosa i moj dlan,
to je miris tamjana.

To su moje usne žedne,
to su misli kao barut suhe,
kao završetak ceste jedne,
kao jecaj ljubavnice gluhe

koja nalikuje tvome starom domu,
u kojoj se novi treptaj rađa
kao prašina u općem slomu,
kao neka nova, mala lađa

što zaprima samo tihu grupu
da bi isplovila nepoznatim smjerom,
koja nema niti malu klupu,
koja vesla žalom samo s vjerom,

samo s neviđenom nadom
što je osobina nerazumna djeteta
koje traži majku kradom,
puno stečenoga pijeteta

za sve lijepe, bogate i site.
Ona nema ni vjenčanicu,
samo stare redovničke rite,
samo jednu riječ, izabranicu

od svih drugih misli i citata. 
Sjeti je se, ruke nudi
radi mira ili rata
i zbog onih sitih ljudi.

Samo s tobom mogu tako
izmoliti bilo koje milosti
jer za Boga treba srce jako,
treba kost od moje kosti. 
22.12.2015. 02:07