Da ima još netko osim Tebe, Bože moj,
u mom samotnome svijetu pjesama i palmi,
niti jedan stih balade ne bi pripadao njoj,
molitve bi moje bile pobudnice, psalmi.
Ako bi me netko pitao za smisao života,
ako bi tko poželio moga žića žar,
pjevala bih tad o ljubavi svih beskrajnih divota,
svaka bi balada, svaka riječ i stih bi bili dar.
Kad bi netko u toj ljubavi otkrio mi sreću,
sigurno bi duša otvorila svoje dveri;
vidjeli bi anđele kako preblaženi šeću,
pokraj njih bi mirno ležale sve zvijeri.
Na tom Tvome blagom povjetarcu
svaka srdžba, svaka nestala bi predrasuda,
isto bi se dogodilo ovcama i jarcu,
niti jedna glava više ne bi bila luda.
A ludom, evo, sad prozivaju mi samotnost,
mada mi ne priznaju ni moju dijagnozu
jer je ona njima i za njih i mene sramotnost
pa tada zauzimaju uzvišenu pozu.
Da me netko pita zašto živim s Tobom
i zbog čega sklanjam se od ljudi,
priznala bih da me mnogi drže robom,
djetetom, naivom koja podsmijeh budi.
Da me tko upita zbog čega se katkad srdim,
rekla bih da to je žar od pravednosti,
da iz ljubavi ja nekoga ponekad grdim
koja tinja za sve ljudske kosti,
ali tada, opet, nisam savršena ja,
ne znam reći, ni ukazati, ni dati
svu Tvoju divotu koja se rasplamsava
iako mi svaki dio mene tad bez Tebe pati
jer tu ipak neke ljudske granice postoje
kad je susret ljudi sav od jednog trena
jer od mene svi uglavnom samo traže svoje,
jer me uvijek mrze ili traže samo stoga što sam žena.
26. kolovoza 2018. 17:34:22
No comments:
Post a Comment
just do it