Kći Ljubavi

Dan kada je začela Ljubav
po Duhu što se sveti, sveti
riječima i treptajima;
kada zače Nju kao cvjetak ubav,
koji daje mirise i zimi i ljeti,
a sjaji se bistrim svesjajima,

bijaše za nju dan života
koji se probudi malo neprimjetno
slabašnim srčanim udarima
kao udivljenje ispred ljepota
koje prepozna se kao lice sretno,
koje nazire se tek u daljima

kada čovjek ostane u duši sam.
Tad se sjeti da je sreo nju,
da je ostavila neznatnoga traga
od tajanstva što ga nema kam
i da predala je Ljubav tu
koja se razlijeva kao uspomena draga.

Niti ona nije točno znala
što se zbiva i pripravlja
i tko traži joj u srcu gnijezda;
samo uzdahom je Boga zazvala,
a to se ne zaboravlja
kao niti davno propadanje zvijezda.

Tih je dana svega više radila,
sila ju je nosila po poljima,
livadama i kroz mlade šume
kao da je već tu Ljubav sadila
da učini duše boljima,
da uredi sve prašnjave drume.

Tek kada je oči pogledala
one duše što joj uvijek vjerna bila,
vidje da je sve to istina što sluti.
U toj zjenici se ogledala
pa se iz daleka promotrila
kao mati kad se blaženom oćuti.

Tada spozna da se Ljubav rađa
neizmjerno kao vječna drama
i da često raduje se ili trpi,
da je od nje samo vjera mlađa
i da nije jedina i sama,
da od Ljubavi se vječni život crpi.
‎srijeda, ‎10. ‎svibnja ‎2017.
09:47:30