Srce rastanaka

U noći moga kratkog pada

pronašla sam sve ostatke

svoje nemoći i zla.

Mada tu je živjela mi nada,

mada bile su mi molbe slatke,

poklonih se teško sve do tla.

To si htio, Gospodaru moj,

da me opet nađeš samo svojom,

da me upozoriš na to odricanje

koje sam naučila uz nauk Tvoj;

da se krijepim riječju Tvojom,

da zaboravim na poricanje

ljubavi nam ljubomorne

kojom srećemo se svaki dan.

Predala sam teret što me trese,

ne bez boli jake i sumorne,

a na moje kapke nisi položio san

već si dao vjetru da mi dušu svu odnese.

Znaš da ljubim i u Tebi srce nosim,

da je Tvoje Veličanstvo moja meta

i da pjevam samo kada Ti pokreneš

nadahnuće što ga često prosim

jer Te žudim, Kriste, za sve ljude svijeta.

Strah me bilo da od mene se okreneš.

Uzmi grijehe, duh i dušu, sve,

sve to što Ti predajem za raj

da mi budeš jedino Ti lako breme.

Znam da vratit ćeš mi izobilje,

ali ponizno Te ipak molim, znaj,

da očuvaš koje nosila sam sjeme

još od dana koje si mi dao davno

da bi procvjetala ljubav rastanaka

čiji znak su ptice, skitnice, nosači

koji gledali su suze moje javno.

Sačuvaj mu život opstanaka,

a mene nek volja Tvoja svu zakvači.

U toj noći srce Ti se moje proli,

vruća ljubav Tvoj je meni dar

pa ga poput službenika štujem,

makar znaš da to sve tako jako boli,

a donosi mojoj vjeri sve to veći žar,

što mu srce nježno češće čujem.

19.07.2021. 11:35