Prašina od zlata

Prosuo si, Kriste, prašinu od zlata

da se osipava na sva srca proročanska,

ali neke duše načiniše si dragulje.

Svima ostalima Ti otvorio si vrata

iza kojih cvate bračna sreća djevičanska,

čije lađe zadobiše more, mirno kao ulje.

Tko ne ljubi pravo viteza svog, svoju djevu,

toga protjerat će trgovi od sveta Grada,

makar mnogo ima onih koje Bog pozove,

ali malo izabranih raduje se anđeoskom pjevu;

malo ih je što posvećuje ih Tvoja nagrada.

Još je rjeđa duša što se izravno Ti odazove.

Sretan onaj koji ljubi, koji daje za badava

svoje ruke, srce i sve svoje blagodati,

darove što Ti izlijevaš duši što se preda

duhovima, anđelima iz ta Neba plava

kao da si sakupio sve svadbene lati

što ih s ruža različitih priroda poreda.

Samo čvrsto zaljubljene duše dobro znaju

kako teško čovjeku je voljeti do kraja,

ljubiti se poput nevinih stvorenja.

Samo one ljubavi Ti, Kriste, vječno traju

kojima si predao Ti mirise iz raja,

kojima si dopustio Ti oslobođenja,

kojima si dao svoje ljubavi Ti zaklon

od sve zemlje, praha, svega što je blatno;

kojima si dao proročanstva krasna.

Ako pak ne ljube Tebe i Tvoj zakon,

kako duše mogu znati što je zlatno,

što Ti je blaženstvo i sva sreća časna?

19.07.2021. 18:21