Duša i vrijeme

Nisi, vremenitosti, moja,

ali površinski si u meni

i u mojoj ovojnici.

Ja u mijeni nosim spektar boja

i odmaram se u tvojoj sjeni

kao neki umorni vojnici.

Moždanima svojim tebe duša treba

da poreda uzroke i posljedice,

da te gleda u tom vrlom svijetu

koji visi kao imitacija od Neba

dok za duh moj nema poledice,

duh se vine kao vjetrovi u letu.

Ne, vremenitosti, ja u tebi već ne živim,

u tebi se samo umirati može

da bi tijela istrunula.

Mada poštujem te, čemu da se divim

dok se grijesi, zlo i kazne samo množe

tamo gdje te vječnost ispljunula?

Nikada se nećemo razumjeti,

brojanice zloduha i vila,

zatvorenih krugova i dugačkih kraka

što do moje srži doći neće smjeti.

Samo onog časa u tebi sam, vrijeme, bila

kad sam pala kao žrtva u bezdane mraka.

Ti si varljivo stvorenje koje nema dna,

oholo i tmurno kao robovlasnik,

onaj koji gleda sve filmove pakla.

Anđeli te bacaju od sebe poput sna,

samo jedan kraj tebe stražari Časnik

uz duboko more, blistavo od stakla.

Mi smo brat i sestra, djeca našeg Boga,

ali moja Majka nije tvoja moliteljica,

nikada te nahranila nije

već te zauzdala, vršak tvoga roga,

vječna kraljica i moja prositeljica

koja jača je na kraju više nego prije.

Kažu ljudi: 'Nemam vremena za sebe',

nikada ti dosta otrova i bluda.

Ti si, vrijeme, dobro djelo, ali pokvareno.

Nema takva stvora što bi opravdao tebe,

tvoja kob je svima, al' i tebi, huda.

Stvorenje kao svako drugo, ali ne i dušom obdareno.

Hvalim Tebe, Isuse i Kriste, Bože moj,

što si čudesno načinio mi uru.

Tebi ja se klanjam jer mi dade vječan čas

kad na Križu visio si, kao Janje svoj,

kad si donio mi uskrsnućem jaku buru,

kad si vijekom darovao spas!

01.07.2021. 16:20