Božanska romantika

Zvijezde gledaju da l' snivam

u taj kasni, sparni sat,

a ja velove otkrivam;

duša mi je kao rat.

Još i kišne kapi

posjetile ovaj stan

iz kojega hlapi

protjerani san.

Neka, nek se vine,

ja sad moram otpjevati

toj romansi da mi sine

koja će mi s duše otjerati

sve prljavštine i boli.

I u čemu je romantika

kad se zdušno Boga moli,

gdje je tu semantika?

Zar ne pališ svijeće

u ljubavnoj noći

kada srce skreće

ka ljubavnoj moći

da se preda,

da sve drugo zaboravi?

Ni zboriti ne da

je l' trenutak pravi.

Tako Isus i Gospodin moj

otare mi mrve s lica

pa prepusti meni govor svoj

dok me trese nevjerica.

Milošću si zadobila spas,

ja sam duši tvojoj Straža.

Ne, ti ne boj se za nas

jer si mi najdraža,

jer si jedina u mnoštvu

kojoj gorim pokraj sunca,

jedina u mnogoboštvu

gdje siromah sada bunca.

Za mene si uvijek pravi tren,

pravo osvježenje

jer Bog uvijek želi biti njen

koja nosi otrežnjenje.

Pustinju ću natopiti,

gdje će biti meda, mlijeka,

koja će se rastvoriti

da poteče bistra rijeka

kojom krštavam te ja svu za se,

kojom vatru svoju gasim,

preuzimam grijehe, boli na se,

da za ljubav svoju tebe spasim.

25.07.2021. 23:27