Ples radosti

Pokora je moja slaba i slatka,

kajanje je moje zemaljski zov

pepela i praha što se vitlaju

do visine jednog daha kratka

koji stiže pod moj nedostojni krov,

od kojega moje vene traju.

I da toga nije, gdje bih bila?

Duša odgovara mi neznanjem,

ali izvjesna je tu računica:

Gnijezdo bih na pijesku svila,

patila bih za spoznanjem

kao neugledna golubica.

Sveti Bože, sveti, jaki Bože,

budi moje pokajanje,

budi krik moj: „smiluj se meni”

gdje se kliktaji mi množe.

Moja Aleluja Tvoje odazvanje

od kojeg se duša pjeni.

Želim čuti što bi bilo

da se srce malo bolje kaje,

i da se ponizi malo jače.

Da li bi se sjajno obraćenje zbilo

što ga božanske Ti grudi gaje,

da l' bih okrenula dušu koja plače?

Ne bi sve to izdržalo srce tvoje,

i to ne bi bila ti pod ovim krovom

jer si poput lišća slaba

što se čvrsto drži grane svoje,

što me slavi pjesmom novom,

časti, hvali, molitvice škraba,

žedna poput pustinjskoga cvijeta

s onim bodljama što strše

na sve strane i nektara prose

sve do kraja zlatnog ljeta

gdje ti moždane se krše

i gdje bure kajanje odnose

da bi stigla radosti okusiti,

ti, žedna, suha zemljo moja,

sine kojega dozivao sam dahom.

Uskoro će lišće se istrusiti

što promijenilo je već stotine boja,

obasuti te svojim zlatnim prahom.

10.07.2021. 01:38