Zašto nosiš, djevo mlada,
sve te pupoljke i ruže?
Kome nosiš, zanesena, cvijeće?
Djetinjstvo mi zbori sada
da mi stari dani se produže
koji nose samo križiće i svijeće.
Tko te, takvu nasmiješenu, šalje,
da mi staneš na sred moga puta,
s iščekivanjem u svome trku?
Ne znaš li da moram ići dalje
po toj stazi kojom stopa mi ne luta?
Bog ne vodi nikada na stazu mrku.
Vidim, sretna si me dočekala
nakon dugotrajnih šetnji
kad si skupljala te latice za mene;
sjećam se još da si dotjerala
u dan krasan i proljetni
kad su pale na tvoj život sjene.
Drago mi je da sam tebe srela,
znam da nije bilo lako me pronaći,
mimoišle smo se nekoliko puta.
Reci sada sve što reći si mi htjela.
Otkrila si onaj put koji je najkraći
da se nađe trag božanskih skuta.
Srest ćemo se iznova u nadi
i u cvjetnim mirisima ljeta
jednog prozračnoga dana.
Samo ljubav mi ne kradi,
dođi ista, iskrena i sveta,
kad umine ova jesen razlistana.
22.07.2021. 11:35
No comments:
Post a Comment
just do it