Sin Josipa i Marije

Tvoje lice nosi mi sva lica

i sve ljude ova svijeta,

čovječanstvo u Tebi se skriva.

Ova pjesnikinja, ova neznalica

vidi da je Tvoja Duša sveta,

da na ljudima se svim otkriva.

U Tebi nalazim, Kriste, samu mene,

moje prijatelje, bližnje i sve znance.

Ti si zemljoradnik, vođa si pastira,

drvodjelja si i dijete jedinstvene žene,

ali na tom obrazu nalazim i neznance;

svi se muče, al' ne vidim tko ih dira.

Tvoja brada izudarana je vjetrovima,

nježnih crta govore mi usne Tvoje,

čvrsto, osjećajno, glasnije il' tiše.

Oči bliješte u neznanim spektrovima,

a na čelu kovrče Ti crne stoje;

među visim obrazima nos Ti ravan diše.

Tvoje tijelo čvrsta građa Adamova,

Tvoja kosa meka kao duge lasi Eve,

korak spor i nečujan u vlatima trave.

Posred čela Abrahamova je bora,

a na podlaktici dlaka ima kao pljeve,

kao tetovaža modrice ti prave.

Dlanovi Ti pravokutni, ne predugi,

mada prstima bi mogao i na vrh stropa;

naručje Ti meko kao jastuci od perja.

Mišići Ti čvrsti kao svaki drugi,

ali svaka vena izražena kao ženska stopa

kada djeva nosi krčag vode i od prosa zerja.

Na Tebi ja nikakva ne vidim znaka,

ali osjetna je snaga što iz Tebe zrači,

vidljiva je na daleko, k'o od žive vatre lati.

Oko Tebe povjetarac svježa zraka

i svaki Ti pokret nešto jako važno znači.

Kada dižeš ruke k nebu, obraćaš se Tati.

O, kada su trojica na tom Brdu bila

gdje su Ilija i Mojsije Te sreli,

tako oplemenilo se ovo tijelo!

Od sunčevih zraka nastala je glatka svila

što je lepršala kao izmaglica u dan bijeli

kojim bliještilo je čovječanstvo cijelo!

20.07.2021. 00:14