Vjerojatno neću prestat moliti
kad u podne zatvore se sjene,
ovo srce opet ću ogoliti
kad se spuste tragovi od mrene.
Možda neću stati zazivima
ako jutro odjednom zakasni,
služiti se raznim nazivima
kada pozove me Bog moj krasni.
Sigurno će čekati me strah
da me silom zaskoči, odvede,
da ukrade božanski mi dah
kad me poput anđela urede.
Izvjesno će neki stih mi pasti
što ću zanemariti ga trenom,
predati ga putujućoj lasti
da te nađe tom brzinom njenom.
Kad mi naglo okovi popuste
i kad me svježina svu omami,
kad me svom lakoćom spuste,
svijetlit ću u gustoj tami
kao davno izgubljeni raj,
obasjana glasom Krista koji zove.
Ne boj se za našu ljubav, znaj,
nama počinju tad pjesme nove.
15.07.2021. 15:17
No comments:
Post a Comment
just do it