Dašak istine

 

Poziv Tvoj ne odaje se uvijek jasno,

ponekad ne želim čuti istiniti sklad;

nemam hrabrosti za čuđenje krasno

jer propadam u zemaljski jad.

Izvan moje ljudske naravi od blata

stoji onaj čisti i logičan red

i početak svakog obrambenog rata.

Protiv zloduha je jači vječnosti slijed.

Često mislim da već ludim jer Te slijedim

kao slijepi stvor što kroči smjelo oko jame,

a tek tada mi pokažeš da Ti neizmjerno vrijedim,

da me čekaš u toj vjeri koja izlazi iz tame.

Sve što mome srcu tako teško pada

prihvaćam zahvalnošću poraženog roba

kojega odbaciš u divljinu izvan grada,

a tek tada vidim da si me izbavio iz groba.

Velika je hrabrost potrebna za vjeru

jer si često neopipljiv, jer si samo blagi sjet

u tom Duhu što ga ne daješ na mjeru.

Samo dašak istine me čuva za taj let,

malo prikupljenog razuma od naklonosti

što je gajim da bih ljubav Tvoju takla,

spasonosno povjerenje u toj sklonosti

koja neumoljivo me gura smjerom pakla.

Toga dana kad si odlazio daleko do zvijezda,

samo ljubav me je čuvala od beznađa i očaja,

ljubav duše koja nije znala ima li tu gnijezda,

u tom Duhu koji izvjesno me vodi putem raja.

Tada spoznala sam tajnu Uskrsnuća

kada svaka duša se presvlači;

Tvoja ljubav zauzima mjesto grijeha umiruća

i u Tebi, Kriste, nađem oslonac najjači.

11.07.2021. 04:31