Crne note Doma moga

 

Spremam se ka dalekome kraju,

u daljine srce sad me vuče

da odmaknem žabokrečini

za koju i lastavice ovdje znaju

što ih južinasti vjetar tuče

koji prisjeo bi čak i mutnoj mjesečini

čije tragove sam noćas nazirala

dok me crne note Doma moga

kopkale u svojoj okrutnosti

jer sam gorkom istinom ih prozivala

kojoj ne daju da viče pokraj Boga

da ju ne bi saznale te suhe kosti

što su Domovinu prejako zadužile,

sve onako, inkognito, žedne pijeteta

jer su puku oči progutale prašinu

pa su rijetke duše odano protužile

istinom što uvijek živi, tako sveta,

mada mnogi misle da su ubili i nju

te smo žrtve u tom Domu svi,

mada neki sve prikažu pred Oltarom

dok za druge igra samo ta politika

što je tako prozirna, mora se to priznati,

da se ne može to nazvati ni darom

jer zaostala je dobu neolitika.

Sveti, jaki, vječni i besmrtni Bože,

Kriste, pravi, istinski Ti Zavičaju,

Istino nad svakim zemaljskim gospodstvom,

što se drugo tvrdoj šiji učiniti može

nego da približiš sve nevine svome raju

koje spasio si već Ti svojim Prvorodstvom?

Srčana je molitva mi kao more sinje

da nas uslišavaš kao uvijek, kao svoje,

da nam predaš milosrđe na zemljicu staru

i otpustiš ove ljute kazne što nas kinje;

da obratiš ovu šaku jada, ovo milje moje,

da se obraduješ svakom prinesenom daru

što ga rijetki pojedinci iskreno prinose,

tako bespomoćni u kaljuži stare dame

koja već je senilna od silnih prohtjeva.

Spasi, dragi Kriste, od te smrtne kose

moju Domovinu, palu u tunelu tame,

počuj molbu što je vjerni narod pjeva!

21.07.2021. 11:38