Abeceda pokajanja

 

Okupljam zabilješke

moga duha ona,

duha savjesti

koji pamti greške

poput slona.

U iskrama svijesti

nešto se pomalja

neodređenoga stila,

nešto kao kopkanje

i po duši se valja.

Ne, još nisam čila

za pokajničko tkanje,

ali to me malo tišti,

i za sada povremeno,

kad se sjetim reda

kojim duša vrišti.

I za sada umjereno,

to je pokajanja abeceda.

Sazret će to sjeme

već za koji dan

jer ja neću izdržati

neko dulje vrijeme

da sastavim plan;

red se mora održati.

Ne bijah ja nesebična,

al' do koje mjere,

to sad ne bih znala.

Greška, možda obična,

možda poput zere,

mir je meni ukrala.

U dubine zaći,

revno se pomoliti,

jer taj dan se bliži,

i grešku pronaći;

ne smijem dozvoliti

da me svu ponizi.

Jer ako sam griješila,

nije bila kobna hora;

možda nisam znala

zašto sam se smiješila.

Plutala sam na sred mora

kad je sebičnost me zvala.

Neumjerenost je strašna kob

i postaje sve veća,

što se više oči zatvaraju.

Srce moje, ti ne budi rob!

Kriste, najveća si sreća,

ne daj da me zavaraju

zlodusi od indolencije

koji šapću da to ništa nije.

Istrijebit ću si grijehe sve

radi slavne indulgencije.

U zeri se brvno krije,

a u meni opet spokoj zre.

25.07.2021. 07:17