Jest da blebećemo kao pogani, ali Isus je ipak navratio, samo što se odmara.
A oluja je već uzela maha. Kiše padaju, more je uzburkano pa mi, tako malovjerni, još uvijek mislimo da nismo čuvari brata svoga. A naš brat koji je zadobio veliku čast, ali i odgovornost da nas organizira, toliko se trudi u pokušajima da zagazi u more kako bi prehodao po vodi i možda nam zaista smiri tu oluju koju nam donosi rat, ne vidi kako je taj duhovni rat među ljudima nastao i koji se rasplamsava jer mi smo mu poslušni – to je naša obaveza, poslušnost, a ne čuvanje braće. A bratu je potreban lijek i pomoć dok naš Isus drijema. Navratio je do nas radi grešnika i bolesnika, a ne radi pravednika i zdravih ljudi.
Isuse, taj naš rat, to je velika svinjarija, to i drugi dobro znaju, hendikepirani imaju čak i svoju himnu u mom gradu, pjesnik Jacques Prevert i sam govori to što svi vide, ali se obrušavaju na nas, bolesnike kao da smo samo mi grešnici i odgovorni za rat.
A naš je šator krasno obnovljen do najmanjih detalja, do posljednje pločice mozaika na novome podu pokraj šatora. Pločica je razbijena i svatko ju je sposoban prekoračiti u neznanju, okriviti je zato što se razbila te se na njoj tako jasno vidi stanje naših duša da to ljude sablažnjava i mnogi se obrušavaju na nju: „Evo je, to je ona, to je ta nevolja koja nas pokušava zahvatiti, ali mi smo iznad nevolja, jači smo od vjetra i oluja, preskačemo je.”
Vidjela sam, Gospodine, značenje onoga neobičnoga sna što si mi ga prije nekoliko dana poslao. Sada mi je jasno što znači, ali nisam ga odmah mogla razumjeti jer sam pokušala pročitati simboliku njegovu, to jest svoju u tome. Ali taj san je bio tako očigledan, kristalno jasan i istinit da ga nisam odmah uspjela prihvatiti. I meni istina nekada sporo dođe i teško padne na moju bolesnu dušu.
Pokušavam reći to što mi, bolesnici vidimo, pokušavam to i u obiteljskoj crkvi, ali nemoćna sam pred stihijom. A oluja se širi po svijetu.
A da te ipak probudim, Gospodine, da nam se smiluješ kao što si se Kajinu smilovao? Mi, doma, postali smo jadni beskućnici.
Vidjela sam brata u u habitusu što ga nije uspio odjenuti do kraja, bio mu je pretijesan jer se taj čovjek natovario kaputom da se zaštiti od kiša i oluja, i od hladnoće prevelike pa je pokušao na kraju odjenuti halju, odoru svoju, ali nije uspio. Zapela mu je na prsima i ne ide pa ne ide, i ne pokriva mu debelu odjeću. Nitko mu ne pomaže, a on stoji i vjerojatno bi zavapio da mu se pomogne da mu nije knedla u grlu, teret prevelike odgovornosti.
Isuse, oluja nam stvara smetnje na vezama i ima toliko malovjernih da će oni u panici jednom doći do tebe da te probude, ali njihova srca će ostati okorjela. Slomi nas, daj nam raspršiti tu kišnu zavjesu iza koje svi spavamo, a kad se probudimo, ulazimo u taj rat i ne sjećamo se što smo sanjali, to nam je sporedno i nije prioritet. Ta, tko bi u miru i tišini svoga srca razgovarao s tobom kad je vani takva neopisiva oluja koja nas navodi na očaj pa naš poziv u pomoć izbacuje samo blebetanje sve većeg broja molitvi i litanija koje si samo nagomilavamo u strahu i drhtanju. Osim bolesti, tu su i grijesi koji privlače tuđe optužbe na nas, osuđene već odavno.
Gospodine, sjeti se Barbare i njezinog dragog suputnika. Ništa im nije smetala kiša, uživali su u svježim kapima i voljeli se bez prestanka ispod krošnje u kojoj su se sakrile ptice nebeske. 08.06.2024. 01:51
No comments:
Post a Comment
just do it