Ljubim li te pravo, znam da ne;
nikad neće biti dovoljno toga
našega jedinstva u kojemu je sve,
sve što čini nas, čovjeka i Boga.
I kad me pritišće kritična slaboća,
kad se slabi nervi najviše napate,
bolesna mi duša, tijelo tako onemoća
da prolijevam gorke suze za te,
Istino i Pravednosti, i Ljubavi časna.
Tada veliš: „Kušnje to su, živi u nadi
da te čeka nagrada ti krasna”,
a znam da mi srce radi tebe radi.
Kada glad je na vrhuncu neviđenu,
mislim da je pravda krasti hranu.
Klanjam li se tom tuđincu postiđenu
što u meni zrije i na mome dlanu?
Zar te uopće voljeti ne mogu
kad izdržljivosti nemam, padam,
a u vjeri da se jošte klanjam tebi, Bogu?
Ima doba kad se uopće ne nadam.
Tada slušam tvoja obećanja,
zaista si utjeha mi i utvrda jaka.
Ti si mi gospodar moga okretanja
jer u našoj ljubavi tad više nisam mlaka.
Predaješ mi zaborave i brisanje duga,
tad iznova govoriš mi: ti za mene živi,
rasparaj si srce da bi bila nova, druga.
To se srce tada najslađe zadivi.
15.06.2024. 00:28
No comments:
Post a Comment
just do it