Svjetlo žustro moje staze,
tako istinito kao otrežnjenje
u toj molitvi mi kad ne paze
ruke da će stići osvježenje
sveg života, mira, redoslijeda
što ga uvijek srce žeđa,
ti si Krist od svega reda
od početka, još od pređa,
nenadane duševne mi ugode
koju dobro poznajem od prije
jer su već i česte takve zgode
kao da mi srce nikad znalo nije.
Ti me izvlačiš iz duboka blata
kad po ivici tog ponora prolazim,
svjesna da tu nema srebra, zlata
i da vječnost u tebi nalazim,
ali nemam vlastite si snage
kojom bi se othrvala napastima
da opijevam časke drage
pa se pustim ponorima, napadima
kao stihoklepac koji ne zna što bi
kad u jeku nevolja i briga svih dopusti
da ga prazno rimovanje još zarobi
kao oblak crni, gusti, tusti.
To je već početak teža grijeha,
mada nije sve to crno ili bijelo
jer znam da sam potrebita lijeka
što ga žeđa biće moje cijelo.
To je bolest koja na smrt nije
jer nad blatom i nada mnom
tvoje svjetlo, Kriste, bdije
kako bi se brzo našlo sa mnom.
27.06.2024. 12:05
No comments:
Post a Comment
just do it