Nasukala se malo ova lađa
na obalu valovitih zaborava,
mada nije krhka njena građa,
divan morski pijesak zaorava.
Ta je plaža osjećajnošću još obojana
kao i sve drugo što me sustiže,
a sva su zrnca pijeska pobrojana,
samo potrebno je da se još uknjiže
tu, na pergameni srca moga.
Moram li je napustiti?
Još je nosim ka dvorima Boga,
ne smijem ju zapustiti
pa se čvrsto držim iskušana pramca
što mi svjedoči za svjetlo nova dana
koje iščekujem poput staroga samca;
on se u krug vrti sa svih strana
odakle već čisto Srce glasno bije
da se čuje na daleko i šumeći žal.
Pišem, pamtim, al' mi lako nije
jer se mora isploviti kroz taj kal,
mada more sinje, sada već je tamno,
sve je moje sačuvalo kristale
i tle čitavo je kao da je kamno.
I mozaik nasta što ga stijene dale.
Bonaca će biti poslije k'o od ulja,
mirno more, za poklonstvo zgodno,
laka kišna večer već se šulja.
Hvala, Kriste, za spoznanje plodno.
02.06.2024. 21:55
No comments:
Post a Comment
just do it