Potrebno je učiniti preveliki ljudski napor da bi se čovjek susreo i sjedinio s Milošću u zajedništvu Boga i ljudi.
Kada Isus pozove neku dušu na određeni put koji prati stope Isusove, duša to ubrzo uvidi, da ju Bog poziva na putovanje. Često mislimo kako nas poziva sve odjednom što je istina, ali također je istina da smo različiti. U svakom slučaju odaziv duše je napor preveliki, potpuni, a još izgleda kao da to nije dovoljno za sjedinjenje.
Znamo da nas Isus u svome milosrđu ljubi svom svojom veličinom i malenošću, čitavim svojim božanstvom koje je propatilo sve što su ljudi propatili i koje je prošlo sve što ljudi prolaze jer je Isus i pravi čovjek. Znamo da se milosrđe Isusovo izlijeva u nas, posebno kada smo kao prazne glinene posude, a da bismo to postali potrebno je odazvati se pozivu na putovanje na koje ljudi ne nose svoju prtljagu. Nikakvu prtljagu, nikakvu popudbinu. Duša ide na putovanje prazna i s najvećim naporima ponizna, poslušna do krajnjih granica i preko njih, to Isus očekuje kako bi mogao izliti što više milosnih darova u nas, tako prazne i ponizne.
Često naglašavamo kako je taj ljudski napor dovoljan da se čovjek koji blaguje sakramente na kraju života spasi.
Rijetko se čuje među nama kako je sve to samo Milost što nam Bog daruje poziv na putovanje, a naše je samo da pođemo za njim, da mu kažemo „Da”. Ovo sve ostalo čini Bog.
No, to ne znači da smo zato spašeni jer smo rekli Isusu da pristajemo na to putovanje na koje nas poziva. Izuzetan napor i žrtva jesu uporno i svakodnevno blagovanje sakramenata, poslušnost, molitva i općenito djela milosrđa. Ali, kada se dogodi nesreća, neka tragedija, neka neugodnost, tada postoji opasnost da ćemo se izgubiti, makar vjerujemo da će nas Isus izbaviti. U tim naglim promjenama smo svjesni da smo na kušnji i da se ipak nećemo tako jednostavno spasiti, kada ne znamo što nam se dogodilo, da smo u bolesti, da smo u nesreći i da ne znamo što da mislimo, što da činimo i što da molimo. Bolesnici ne mogu, što je još teže, za tih vremena pohađati blagovanje sakramenata svakodnevno i nema one nade da će nas to spasiti bez nekog našega prevelikoga truda.
Slijedi tada onaj pregolemi trud koji je potrebno uložiti da bi čovjek prihvatio kušnju poslušno, jednostavno i prostodušno, a i moguću veliku žrtvu. Makar je žrtva pasivno stanje, još više je aktivan napor i mada se otvaramo Božjoj riječi, pokajanju i dragovoljnom prihvaćanju iznenadne žrtve koju je potrebno objeručke prihvatiti, a neki je i priželjkuju, ipak nismo spašeni. Sjetimo se da opet nas spašava samo Milost Boga koji nas puti da se trudimo ući u kraljevstvo na uska vrata; sjetimo se da naš napor i dalje mora biti potpun i preveliki, maksimalan.
Tada nalazimo ono sjedinjenje u poniženju svome i Boga našega, pravoga čovjeka Isusa Krista. 02.06.2024. 10:37
Putujući tako u Jeruzalem, prolazio je i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.« Lk 13,24
No comments:
Post a Comment
just do it