Onomatopeja

 

Vrijeme leti mjesečinom,

brže noću, a sporije danju,

sunce svojom opečinom

stvara godinu sve manju.

Suhozlatno srce, ljubav moja

kao da za to ne mari

što ja propatim od nespokoja

dok se krov nada mnom žari.

Ne sluša me, nije s Marsa pao

da potroši dragocjene zgode

jer u sebi zna, oduvijek je znao,

odmah čim se molitve mi rode

kao što i mene mir zanese.

Zna se kad se moli srce čisto

da tu molitvu ponese

Kani gdje je vino gusto, bistro

i gdje pjevaju i slave svatovi

da podijele radost u dubinama

kao kad u trku bijeli atovi

spuštaju se pješčanim dolinama.

To su divlji otkucaji srca stara

koje preslabo podnaša odraz sunca

pa protrne k'o akustična gitara,

pripovijeda tajne šifre kao da odjednom bunca.

Što će učiniti moje ptice

kada moje srce ih privuče

u ta kasna doba nesanice?

Lako one na me se priuče.

Budit će me kao sada,

kad već istok se zabijeli

obzorima zlatna grada,

kao što se mjesec za uranak dijeli.

Nisam vina se ponapila,

mada već je kasna ura;

puno sam na suncu bila,

a sad čujem jeku lura,

bojim se da već je zora.

Blago meni, ptice su diskretne

kad pod krovom bit se mora;

Bogu hvala, dosta su i okretne.

Jer kada tu grakće vrana,

nema očekivanja, ni sluha.

Probiju se u početak dana

kao da im je premalo muha,

ganjaju mi vrapce moje,

sjenice i zebe domaće.

Spavaju za tamne boje,

a meni se zemlja okreće.

Već mi duša pati sada

što sam tako dosadna,

ali zato ojačala nada

kao Jerihonu truba opsadna.

Zadrži me, Isuse, u tonu

da prekinem blebetanje

i da se obratim zvonu

dok ne čujem klepetanje.

22.06. 2024. 22:29