Sunovrat

 

Novu odu ću ti ispjevati

kad iz mojih vena

bistra ljubav počne istjecati

koja uspne se iz sjena

s kojima si silazio mraku

da iz groba mi doneseš

poruku nebesku, jaku;

da nutrinu mi pometeš.

Oblake si izgužvao kao vatu

i nosio ih u naručju svome.

„Živi!”, rekao si sunovratu

kao da govoriš srcu mome.

Bijaše to carstvo neba

što si bacio ga prema meni

da bih spoznala što treba;

opet viknuo si „Kreni!”

kao da sam zdrava, izliječena.

I da nećeš oduzeti niti zere

toga blaga, kao izgnječena,

što me uzdignulo poput vjere

koja nosi srca u nebesa.

Bile su tu katakombe crne,

Jakovljeve ljestve sviju poetesa

kojima sam koračala poput srne

koja prebiva u tvojim grudima.

Isuse moj, rekoh ti da hodiš

prema obalama i svim sprudima

gdje pustoši slatkom plodiš.

Nađoh izgubljeno biserje

i probudih se u tom trenu.

Nosilo me neizmjerje

po valovitom terenu.

23.06.2024. 22:02