Sveti Irenej Lyonski

 

Sveti Irenej Lyonski, biskup, mučenik i crkveni naučitelj

Sveti Irenej iz Lyona prvoklasni je svjedok za Evanđelja. On je primio ovaj kanon od Polikarpa, neposrednog učenika svetog Ivana. Rođen je u Smirni, oko 130-te godine poslije Krista. Odgojen je u Smirni kao učenik biakupa Polikarpa. Godine 177. bio je prezbiter u Lyonu, a kasnije i biskup. Napisao je prvi prikaz svega poklada kršćanske nauke i tako postao „ocem kršćanske dogmatike”. Mučeništvo je podnio oko 200.godine.

Irenej je, prema Euzebiju, između ostaloga, napisao djelo o razobličavanju i pobijanju krive gnoze –„Adversus haereses”, a također je sačuvano i djelo „Za dokaz apostolskog navještaja”.

Općenito je Irenejevo djelo prvorazredni izvor za crkvenu povijest i književnost jer je pisac crpio svoje znanje o gnosticima (gnoza – znanje je najveća moć i vjera) iz samih njihovih djela. Pisao je protiv gnostičkoga krivovjerja i njegovo djelo predstavlja također i prve temelje znanstvene crkvene teologije. Irenej je prvi teolog koji gradi svoje učenje izričito na Svetom pismu Novoga zavjeta, ne samo Starog.

Irenej je dotukao gnosticizam i utemeljio katoličku teologiju. Tertulijan je, kažu, dao formu katoličkoj teologiji, a Irenej je dao sadržaj.

Irenej nije filozof i zato ne mari za dokaze iz svjetovne nauke, nije pod utjecajem svjetovne filozofije već je biskup i teolog i oslanja se na simbol vjere i u kršćansku tradiciju, uzimajući u obzir u prvom redu one istine u kojima su se gnostici razilazili od katolika: stvaranje, jednobitnost Sina i Oca, otkupljenje, uskrsnuće. (napomena: teolozi se služe teološkom filozofijom u svojim raspravama).

Irenej inzistira na jednoti Božjoj protiv gnostika koji su učili da uz najvišega Boga ima i Demiurg kao manji bog. U dokaznom postupku Ireneju je glavno oruđe Sveto pismo što ga je imao na raspolaganju. Nije se upuštao u spekulativnu refleksiju Pisma (kao što su to činili gnostici, nego prijanja uz Sveto pismo na temelju onoga koliko ga je poznavao iz vjere Crkve. U tom smislu Pismo mu je temelj teološke refleksije.

Irenejev teološki interes usmjeren je na Krista i spasenje, skroz je usmjeren soteriološkom cilju. Brani pred gnostičarima jedinstvo Starog i Novog zavjeta i to u svjetlu utjelovljenja koje postaje središnji stožer velikog luka koji spaja povijest čovječanstva od stvaranja i grijeha sve do konačnog Kristovog pojavka (paruzije). Tu povijest on promatra kao progresivno odgajanje čovječanstva koje je započelo u samom času stvaranja i nastavlja se tijekom Starog zavjeta: u prvo doba čovjek se morao odgajati za izvanjsku stegu. To je bio Zakon. Tek u drugom dobu čovjek je postao sposoban djelovati slobodno, u svjetlu Evanđelja. Kroz različite etape i na različitim stupnjevima čovjek se razvija djelovanjem Logosa i Duha Svetoga, nadvladavajući protivnosti demonskih sila te tako ostvaruje u sebi puninu onoga čovjeka koji je stvoren na sliku Božju i određen da postane Bogu sličan.

Ova monumentalna soteriološka vizija (po uzoru na Svetog Pavla) ostvaruje se preko Starog zavjeta, utjelovljenja, Crkve i konačne paruzije. Ljudi su stvoreni na sliku i priliku Božju. Po grijehu Adamovu postali su smrtni i izgubili priliku Božju. Krist je, kao novi Adam, došao da nas sve otkupi i povrati onu izgubljenu priliku Božju, da ljude pobožanstveni. Krist nas je otkupio svojom krvlju. On je obnovio sve u sebi i ima trojaku ulogu: a)objavitelj, b) otkupitelj, c) obožanstvitelj. Ovom spasenjskom vizijom Irenej se s pravom smatra teologom povijesti. Spasenje čovjeka nije za njega oslobođenje duha od tjelesnog svijeta, kao što su htjeli gnostici, nego oslobođenje upravo samog tjelesnog svijeta.

Marija je prema Ireneju sudionica našeg otkupljenja. Ona je po svojoj poslušnosti rekapitulirala neposlušnu Evu, Kao što je Krist Adama. Irenej ne upotrebljava izraz „Bogorodica”, ali ipak svjedoči o vjeri u Božje materinstvo Blažene Djevice Marije......a u Crkvi postoji novo rađanje koje je označeno i koje je započelo djevičanskim rađanjem Marijinim koja je po sili Duha Svetoga rodila „ujedinjenoga Boga i čovjeka - pokazao je novo rađanje da, kao što smo po prijašnjem rađanju baštinili smrt, tako da po ovom rađanju baštinimo život.” (Adv,haer. 5,1,3) Jer, kako će čovjek prijeći u Boga, ako nije Bog u čovjeka? I kako će napustiti rađanje za smrt, ako ne kroz novo rađanje, koje je čudesno i neočekivano dano kao znak spasenja, a to je preporađanje po vjeri iz djevice? (Adv. Haer. 4,33,4)

U ekleziološkom smislu govor o djevičanskom krilu Crkve: treba razumjeti Ireneja na tom mjestu o Mariji: „Očitovali su proroci ujedinjenje Božjeg Logosa sa stvorenjem: Logos će biti tijelo, Sin Božji, sin čovječji. Čisti će čisto otvoriti rodnicu koja preporađa ljude za Boga, a koju je on sam učinio čistom; postavši ono što smo mi, ostaje Bog jaki, i njegovo je rađanje neizrecivo.” U tom smislu Irenej govori o Crkvi – majci.

Dokaz istinitosti Crkve za Ireneja jest apostolstvo crkvene predaje. Heretička nauka ne može biti istinita jer je nova i ne dolazi od apostola. (Bože, hvala ti za Ireneja). Jamčevinu za apostolsko nasljedstvo pruža neprekinuti redoslijed biskupa u pojedinim Crkvama. Dovoljno se je samo ograničiti na redoslijed najveće, najstarije, svima poznate rimske Crkve koju su osnovali Sveti Petar i Pavao što se odražava u tekstu koji tumači da je rimska Crkva u tumačenju kršćanskih istina nezabludiva jer je vodi Duh Sveti. Povijesne činjenice potvrđuju da su se sve Crkve doista obraćale Rimu kao mjerilu pravovjerja. Irenej tumači da se u učenju rimske Crkve nalazi pouzdan temelj za apostolsko učenje. Time se odbacuje gnostička krivovjerna proizvoljnost.

Što se tiče opsega novozavjetnog kanona, Irenej je prvoklasni svjedok za Evanđelja. (Pavić – Tenšek, Patrologija). 16.06.2024. 19:15

Na brežuljku Fourvière, u starom dijelu Lyona, nalazi se danas crkva sv. Ireneja koja čuva trajnu uspomenu na njega. Na ulazu u kriptu te crkve stoji natpis: ''Tu je kriptu dao sagraditi sv. Pacient, lijonski biskup u V. stoljeću, na mjestu gdje su sv. Potin i sv. Irenej poslani u Lyon od sv. Polikarpa, učenika apostola Ivana, sakupljali prve kršćane. Tu su bili pokopani brojni mučenici.'' (Laudato TV)

Irenej je u biskupstvu 178. godine naslijedio Potina, koji je podnio mučeništvo pod Markom Aurelijem. Po predaji Crkve mučenik je bio i sam Irenej, kao i sv. Grgur Turonski. Ovaj posljednji izričito tvrdi da je Irenej "život završio mučeništvom". Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva kršćana 202. i 203. godine. Grgur piše: "Irenej je pokopan u bazilici sv. Ivana, pod oltarom". Ta je bazilika tijekom vremena promijenila svoga titulara, te je postala bazilikom sv. Ireneja. U vrijeme hugenotskih ratova u Francuskoj bila je 1562. godine opljačkana, a njezine su relikvije bile obesčašćene.

Papa Franjo, svetog Ireneja je 21. siječnja 2022. proglasio crkvenim naučiteljem. (Wikipedija)