Da te nemam

 

Kiša šušti, slabo pada i romori

dok me Tvoje ruke grle,

a Bog časni iz Tebe govori

riječi blage, epitete vrle.

Budi nježna, nježnija od cvijeta

da te mognem treptajem sačuvati

i od vjetra i od bijela svijeta,

da te smjednem samo svojom zvati.

Ne puštam te nikom drugom

jer je Bog u tebi kao Gospod moj

što me ovjenčava sjetnom tugom

kada god pošalje te u vrli boj

kako duša saznala bi da te ljubi

i da bez tebe bi bila izgubljena,

da bi nosila na srcu oklop grubi

i da nikad ne bi bila zaljubljena.

Pođimo sve tako, zagrljeni,

zajedno u nove dane

i u Bogu, i u Tebi, i u meni

jer tek tada zora svane

svakom biću, svakoj samotnici,

duši koja ne zna nikog prožimati,

koja živi tugu kao da je u tamnici,

koja neće đavlu srce svoje otimati.

Tako dobit ćemo sve te bitke,

a još više neki zaljubljeni par;

pojit ćemo kapljama ih vode pitke

što izvire s neba kao ljubavi nam žar.

Nećeš nikad više odlaziti

ni od mene, ni u bijedu;

ne moraš se tugom poraziti.

Nosi sunce u tu kaplju blijedu.

‎28. ‎siječnja ‎2019. 15:58:53