MILOST

 

Riječ za milost (grč.kharis) nije posve kršćanska tvorevina; javlja se i u Starom zavjetu, ali joj je Novi zavjet utvrdio smisao i dao joj svu njezinu širinu. Poslužio se njome upravo da obilježi novo stanje što ga je uspostavio Isus Krist te da ga suprotstavi staroj ekonomiji: njome je ravnao Zakon, a novim stanjem ravna Milost:

„Grijeh, naime, neće gospodariti vama jer niste pod Zakonom već pod milošću.

Pa što? Da griješimo, kad nismo pod Zakonom već pod milošću? Daleko od toga! Zar ne znate: ako se nekomu dajete za robove da mu se pokoravate, robovi ste onoga komu se pokoravate: bilo grijeha da umrete, bilo pokornosti da budete opravdani? Ali hvala Bogu što ste se, pošto ste bili robovi grijeha, od svega srca pokorili onom obliku nauke kojemu ste bili predani te tako, oslobođeni od grijeha, postali sluge pravednosti. Izražavam se po ljudsku zbog vaše ljudske slabosti: kao što ste nekoć učinili svoje udove podložnima nečistoći i razvratnosti da se pokvarite, tako sada učinite svoje udove podložnima pravednosti da se posvetite!” Rim 6,14-19

ili:

„Jer, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a po Isusu Kristu dođe milost i istina.” Iv 1,17

Milost je Božji dar koji sadrži sve druge darove, ona je dar njegova Sina, ali ne naprosto predmet toga dara. Ona je dar što zrači iz darežljivosti darovatelja i obavija tom darežljivošću stvore koji ga prima. Bog daje iz milosti, a onaj koji prima, nalazi pred njim milost i milje.

I hebrejska i grčka riječ, koje se na latinski prevode 'gratia', a na hrvatski 'milost', pogodne su i za označavanje izvora dara u onoga koji daje, i učinak dara u onoga koji prima. To je zato što je vrhovni dar Boga svakako prisutan pri izmjeni darova kojima se ljudi međusobno sjedinjuju, i zato što između njega i nas postoje veze koje u nama otkrivaju njegovu sliku. Hebrejsko 'hen' prvotno znači naklonost, nedugovanu dobrohotnost neke visoke ličnosti, zatim konkretno svjedočanstvo te naklonosti što je pruža onaj koji obdaruje i iskazuje milost, a dobiva je onaj koji prima i nalazi milost; 'hen' napokon znači lčjupkost koja privlači pogled i zadržava naklonost; grčko pak 'kharis' ide gotovo obratnim putem: najprije znači blistavu zavodljivost ljepote, zatim ono nutarnje zračenje dobrote, najzad darove koji svjedoče o toj darežljivosti.

Kristov dolazak pokazuje dokle može ići Božja darežljivost: dotle da nam dadne vlastitog Sina. Izvor je tog čudesnog čina u onom slijevanju nježnosti, vjernosti i milosrđa kojim je Jahve definirao sam sebe, a kojemu će Novi zavjet dati karakteristično ime: milost, 'kharis'. Izrazom kojim se želi Božja milost (a nju uvijek prati Božji mir), tim izrazom, dakle, počinju gotovo sve apostolske poslanice. Iz toga se vidi da je milost za kršćana dar u najvišem smislu riječi, dar u kojem je sažeta sva Božja djelatnost i sve što možemo zaželjeti svojoj braći i sestrama.

U Kristovoj nam osobi dođe milost i istina, mi smo ih vidjeli i time smo spoznali Boga u njegovu jedinorođenom Sinu. Kao što smo spoznali da je Bog 'ljubav', tako gledajući Isusa Krista spoznajemo da je sve što Bog čini = milost. Isus je vrhunski Očev dar, predan za nas; njegova osjetljivost za ljudsku bijedu, njegova ganutost pred patnjom jesu izraz one nježnosti i milosrđa kojima je sebe definirao Bog Starog zavjeta. Sveti Pavao, da potakne Korinćane na darežljivost, podsjeća ih na milosrđe Gospodina našega Isusa Krista 'koji je radi vas od bogataša postao siromah' (2 Kor 8,9).

Božja je milost tajna otkupljenih i tajna konkretnog načina na koji je svaki kršćanin i svaka Crkva prima i proživljava. U raznolikosti karizmi otkriva se izabranje, onaj Božji izbor koji prethodi svakom ljudskom izboru, izbor koji nas čini dionicima spasenja i posvećuje za određeno poslanje.

Prema Pavlu, ta iskonska nezasluženost izabranja ostat će biljegom cjelokupnog kršćanskog života. Spas je Božji dar, a ne plaća zaslužena radom „jer inače milost više ne bi bila milost”. Ako spas dugujemo ma kakvom obdržavanju, onda je Božja milost bespredmetna, „vjera je bez značenja, a obećanje izvan snage” Samo vjera u obećanje poštuje pravi značaj Božjeg djela po kojem je ono prvenstveno milost. Božja darežljivost ide preko svih granica; gdje je bujao grijeh, obilno se izlila milost, ona bez pridržaja otvara neiscrpivo bogatstvo Božje darežljivosti i izlijeva se bez računanja kad je Bog za nas predao vlastitoga Sina, „kako nam neće dati sve ostalo s njime”? (Rim 8,32).

Božja milost je plodna, ona daje vjeri da vrši djela, da obavlja svoje djelovanje, da očituje svoju sngu ljubavlju i donose plodove djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo. Milost kod apostola nepresušan je izvor djelatnosti; ona od Pavla čini sve ono što on jest; sve što on čini, čini ona u njemu, tako da je i ono najosobnije u njemu – 'to što ja jesam' – djelo upravo te milosti.

Milost nikad ne ponestaje, ona je uvijek dostatna, pa i u najgoroj bijedi jer upravo tada izbija njezina moć.

Zato milost znači rođenje na novi život, na život Duha koji pokreće Božje sinove. Taj život Pavao često opisuje pomoću pravnih kategorija koje nastoje istaknuti stvarnost kršćanskog ustrojstva uspostavljenog milošću. Kršćanin je pozvan da bude u Kristovoj milosti, u njoj je udomljen, živi pod njenom vladavinom. Ali taj život nije tek činjenica kojoj bi neka vlast utvrdila pravni naziv, ona je 'život' u najpunijem smislu riječi, život onih koji su od mrtvih postali živima te žive novim životom zajedno s Kristom uskrslim. Tu se Pavlovo i Ivanovo iskustvo podudara: milost Kristova jest životni dar.

To iskustvo života jest iskustvo Duha Svetoga. Vladavina milosti vladavina je Duha; čovjek je oslobođen od grijeha i donosi plodove posvećenja. Duh svjedoči našem duhu da nas milost stvarno čini Božjim sinovima. Tu kršćanin nalazi pravi stav prema ljudima, stav istinskog ponosa što se ne hvali time da ma što posjeduje već time da je sve primio po milosti, a ponajprije pravednost. U Božjoj milost čovjek uspijeva ostvariti samoga sebe. (Dufour, str. 543) 05.06.2024. 16:01

„Ta on (Gospodin) ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” Rim 8,32