Pola svoga svjesna životnoga puta
provela sam u tom pustom kraju,
Emaus mi sladak poput medna saća.
Tu je procvala i ona ruža, bijelo – žuta,
kakvu često plodne zemlje daju;
evo, cvate kao da se mladost vraća.
Tu sam naučila zahvaljivati tišini,
reći „hvala” svakom svojom gestom,
stihovima ili šutke, otvorenih dlanova
koji streme božanskoj visini;
i pokleknuti oduševljenju čestom.
U tom jednom stavu imam bezbroj stavova.
Pitam Boga kako srcem reći „hvala” u dubini,
kako pronaći taj izraz uzdignuća
i bez mnoštva riječi, i bez mača,
suptilno i nježno kao što je dodir fini
jer osvojila je ona ruža nepregledna bespuća,
probila se, nježna, preko trnovita drača.
Da Ti riječi, Kriste, ne sasipam sada,
da ne blebećem u duhovnoj praznini,
zovem Tebe Emausom svog života i nebeskim tragom.
On je za me duh, zidina mi vječna grada
u kojem Te gledam, ćutim u blizini
sve dok zalijevam tu ružu molitvom Ti dragom.
13.06.2021. 23:34
No comments:
Post a Comment
just do it