Ne znam što to ima u tišini,
polumraku i samoći mednoj
da Ti nisi, Kriste, u blizini
i u molitvama Majci čednoj.
Lijepo li se susretati dok je vrijeme,
a ono mi uvijek na dobro izađe.
Predivno je uzimati Tvoje lako breme
kad me Tvoja volja u vremenu nađe.
Ono više sustiže me, ali neka,
radujem se tom susretu slavnom
što se valja kao bistra, spora rijeka
koja izvire u mom životu davnom.
Smrtnici smo, ljudi, a živimo Bogu,
kakva tajna! I to mi je sad ljepota
jer iz vremena se uvijek vratit mogu
kada napadne me poneka grehota.
Uvijek mogu pohititi svom brzinom Sjaja
što me drži čitavu na svome dlanu
jer ja molim u tišini toga Zavičaja,
u samoći što je nisam imala u planu.
Vrijeme mi je neki oblik sestre ili brata,
ali ne živi u Bogu poput nas
koji odemo u vječnost na ta sveta Vrata
što se zovu Kristom kao vječni čas.
Nema povratka toj utrobi od prolaznosti;
ta i kome bi se svidjela ta pošast?
Ostajem za vijeke u toj istoj odanosti
koja mi je obećala, Kriste, Tebe i svu počast.
21.06.2021. 13:19
No comments:
Post a Comment
just do it