Proći će mi mnogi sati
nespokojstva velikoga.
I ovaj dan i noć bih dati
da ne sanjam bilo koga.
Sanjati bih nešto novo,
nešto drugo, a ne noćnu moru.
Sanjati bih baš proljeće ovo,
drvo koje obnavlja si koru,
sretnu ružu i najljepši cvijet
što ga daruje mi ljubav moja.
Pa da sanjam čitav svijet,
nikada ga ne bi bilo u toliko boja.
Sanjati bih one grube ruke
koje znaju nježnosti nebeske;
bezbrojnih buketa tanke struke,
pjesmu koja ima riječi reske.
Sanjati bih olujne te livade
i vrhunce krovova pod snijegom;
pticu veliku, grabežljivu, a punu nade
kako žuri, a za njome lije grom.
Sanjati bih prozore od kiše,
čvrste, otporne i sigurne od zla,
i rolete koje vjetar njiše;
ogromnu oluju svih zemaljskih vjetrova.
Sanjati bih da mi ona ruka dušu štiti,
da mi one riječi mijenjaju živote
koje pokušavala sam sebi skriti.
Sanjati bih život svoj jedinstvene ljepote.
Večer opet mračna, noć mi neće biti tiha
ako ne odsanjam ono što mi Duh naredi
jer On neće dati udio mi stiha,
niti da se srce moje noćas čitavo zaledi
nego Duh će meni reći Sveti
koju poruku ja moram znati
kad se jutrom prenem iz te spleti
svih oluja i te Ljubavi mi što me prati.
18.05.2021. 19:10
No comments:
Post a Comment
just do it