Sjećaš li se kad smo zadubljeni bili
svak u svoje pitanje za Majku,
svak u svoje pitanje o Bogu?
Da smo sretni, radosni, to nismo krili,
na Marka smo načinili hajku,
meni nije žao bilo što ja nemam togu.
Pokora je bila strašna, prelijepa, duboka
jer smo osjećali Vino iz nebeskih vena
što ga nismo htjeli piti u kostrijeti slatkoj
pa nam dade Majka suzu svoga oka,
Otac je režirao nam svjetla snena
dok je Marko igrao na struni glatkoj.
Sjećaš li se mirnih savjesti kojima smo plovili
poput neplivača što se ljuljala im barka?
Nikad poslije više nije bilo prilike za ples.
Od početka mi smo grožđe Ljubavi ulovili,
putujući vinogradom našeg dragog Marka,
pa smo pali mu u mrežu, kakav stres!
Pogledaj, Gospode, i smiluj se nama
jer smo sagriješili Ti bili u Tvojoj Kući,
nismo sjetili se anđelima reći hvala
za sve milosti što skrivala ih tama.
Samo znali smo se za rukave vući
kao djeca neozbiljna, mala.
Kad si blagoslovio nam djela, dragi Kriste,
i kad si nas poslao na nemirna mora,
nisam znala opisati ni što se svijetu tada zbilo.
Nisam znala, niti marila zbog duše čiste
jer si Ti poučio nas gdje je Sveta Gora
i naš Sion u kojem nam grožđe zrilo.
30.06.2021. 19:13
No comments:
Post a Comment
just do it