Zaboravljeni krajolici

 

Zaboravljeni su predjeli života moga,

zaboravljene su odaje od srca,

to je kob što čeka uvijek na me.

Znam da živjet ću kod velikoga Boga,

da će nestati sve i bez grča

pa i ove moje moždane od tame.

Znam da dobar razlog tu postoji,

pokraj mene, tako usko u blizini,

ali ga ne vidim svojim sjetilima,

niti da se barem duša udostoji

preskočiti zapreke sve u nizini

svojim provjereno snažnim letjelima.

Boga molim, ali slabost je u sluhu,

previše je zvukova i duša

i to umorno je tijelo.

A toliko toga plodi u mom duhu!

Evo, Ti mi dade, Kriste, da zavlada tmuša,

da propada sjeme cijelo.

Predajem sve što si posijao

pticama za hranu, pčelama za piće

pa nek nestane i svako zlo

iz ta srca što ga i Ti usijao

jer tad znam, pokazat ćeš mi Lice,

iz daljine vidjet ću i plodno tlo.

Sve što htio si da ostane u meni,

ostalo je, plodi, raste, cvjeta.

Ne brinem se za senilnost.

A Ti daješ da se odmaram u sjeni

kao što se ne odmara ni poeta

kakav nikad nema tu servilnost.

Molit ću Te jače, s više suza,

i uz adoraciju Ti istine i milosti,

s usana mi ne silazi za Te hvala.

Slavit ću Te u raskidanju svih uza

jer si dirnuo me, Nevinosti,

jer sam pred Tebe na plodne njive pala.

Ludost moju Ti izabra da posrami zdrave

i produžio si mi lucide intervale

sve do iscrpljenja i do nove nade.

Samo ja znam blagodati sieste prave,

nadnaravne učinke i mirne vale;

ispijat ću ovu čašu što je meni dade.

21.06.2021. 06:47