SABLAZAN KRIŽA KRISTOVOG

 

Glava I

UVOD

Prema Rječniku stranih riječi riječ „sablazan” je imenica ženskog roda koja ima raznoliko značenje:

1. to je ono što izaziva javno negodovanje i moralno ogorčenje; skandal;

2. to je nakaza, rugoba;

3. to je ono što navodi na grijeh; iskušenje.

Riječ „sablazan” kao pridjev se odnosi na onoga koji izaziva sablazan; sablažnjiv (npr. sablažnjiv postupak ili čin).

Glagol „sablazniti” znači skandalizirati, šokirati, izazvati sablazan, a znači također i „biti smućen, zaveden sablažnju.

Pridjev „sablažnjiv” upućuje na ono što ili tko izaziva sablazan i koji sablažnjuje, sablažnjujući, a također i na onoga koji se može sablazniti, sklon da se sablazni;

Sablažnjavati se može nekoga drugoga, taj subjekt je sablažnjujući.

Sablažnjivo kao prilog znači „na sablažnjiv način, tako da sablažnjuje, sablazno”.

„Sablažnjivost” je svojstvo onoga što je sablažnjivo.

Ova je riječ slična riječi „sablast” tj. priviđenje, utvara, nakaza, rugoba.

U praslavenskom jeziku znači „zavoditi”:

Prema Biblijskom rječniku „sablazan” znači izazivati pad, biti povodom nečijeg posrtaja. Sablazan je, konkretno, zamka što je netko postavlja na put svom neprijatelju da ga obori. Ima više načina na koje se netko može „oboriti” na području morala i religije: napast koja dolazi od Sotone ili od ljudi, kušnja kojoj Bog podvrgava svoj narod ili svoje dijete, sve su to „sablazni”. No uvijek se radi o vjeri u Boga.

Glava II

KRIST SABLAZAN ZA ČOVJEKA

1. Već Stari zavjet pokazuje kako Bog može biti povodom sablazni za svoj narod: „On će vam biti zamka i kamen spoticanja, i stijena posrtanja...mnogi će od njih posrnuti, pasti, razbiti se (Iz 8,14sl.)”. Svojim načinom postupanja Bog podvrgava kušnji vjeru svog naroda.

Tako se i Isus pojavio pred ljudima kao znak protivljenja. Jer, On je poslan na spas svima, ali je i povod tvrdokornosti mnogih: „Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti (Lk 2,34)”. U Njegovoj osobi, u Njegovu životu sve izaziva sablazan. On je sin tesara iz Nazareta, hoće spasiti svijet, ali ne nekim osvetničkim mesijanstvom, već po Muci i Križu; i sami Mu se učenici usprotivljuju poput Sotone te, sablažnjeni, napuštaju svoga Učitelja. Ali uskrsli ih Isus okuplja.

2. Ivan ističe sablažnjivu stranu evanđelja: Isus je čovjek u svemu sličan drugim ljudima, smatraju da Mu znaju podrijetlo i ne mogu shvatiti Njegov otkupiteljski naum po Križu i Uzašašću. Slušatelji se svi spotiču o objavu trostrukog misterija Utjelovljenja, Otkupljenja i Uzašašća; ali neke od njih Isus pridiže dok se drugi ne daju poučiti: njihovu grijehu nema isprike.

3. Pojavivši se pred ljudima, Isus ih je doveo u položaj da se opredijele za Nj ili protiv Njega: „Blago onomu tko se zbog mene ne sablazni (Mt 11,6//)”. Stoga je apostolska zajednica primijenila osobno na Isusa proroštvo iz Izaije 8,14 koje je govorilo o Bogu. Mesija je „kamen spoticanja” i istovremeno „ugaoni kamen”. Krist je u isti mah izvor života i uzrok smrti.

4. Pavao se morao suočiti s tom sablazni u grčkom kao i u židovskom svijetu. Uostalom, nije li to i sam iskusio prije svog obraćenja? Otkrio je da je Krist, ili ako radije hoćemo, Križ „ludost za one koji propadaju, a za nas koji se spasavamo je sila Božja (1 Kor 1,18)”. Jer, raspeti je Krist „sablazan za Židove, ludost za pogane”. Ljudska mudrost ne može shvatiti da Bog hoće spasiti svijet po Kristu poniženome, patniku, raspetome. Tek Duh Božji daje ljudima SNAGU da se izdignu nad sablazan Križa, ili bolje. DA U NJEMU SPOZNAJU VRHUNAC MUDROSTI.

5. Stoga se ista sablazan, ista kušnja vjere nastavlja kroza svu povijest Crkve. Crkva je u svijetu uvijek znak protivljenja, te su mržnja i progonstvo mnogima povod otpadu, mada ih je Isus najavio da Njegovi učenici ne bi podlegli.

Napomena:

„Bolno se osjeća ćudljivost kojom smrt neočekivano pogađa ljude najrazličitijih položaja. Još je gora sablazan pravednikove smrti i dugovijekost bezbožnika. Ovaj je svijet pravo rasulo pravednosti. Zaključujemo da ni priroda, ni slučaj, ni sudbina čovjekova života, ni pogubno razmnožavanje grijeha, ni prokletstvo, ni sam Sotona – ne izmiče Božjoj svemoći, tako da je i sam Bog sudbonosno u pitanju. Proroci ne mogu shvatiti sreću bezbožnika i nesreću pravednih, i progonjeni se pravednici nužno osjećaju zaboravljenima. No, unatoč najtežim nesrećama i nakon svake parnice čovjeka s Bogom, pesimizam nije u Izraelu nikad prevladao. Izgleda da sva Biblija odiše još nejasnim PREDOSJEĆAJEM POBJEDNIČKOG USKRSNUĆA.

Mrvljeni patnjom, ali nošeni svojom vjerom, proroci i mudraci sve više ulaze u taj misterij. Otkrivaju OČISTITELJSKU VRIJEDNOST PATNJE, slične ognju što rastavlja kovinu od njene troske; njezinu ODGOJNU VRIJEDNOST, sličnu vrijednosti očinskih opomena, a najzad u brzu nastupu kazne vide UČINAK BOŽJE DOBROHOTNOSTI. Privikavaju se iz patnje očitavati objavljenje Božjeg nauma koji nas zbunjuje, ali može razjasniti preranu smrt pravednika koji je SMRĆU ZAŠTIĆEN OD GRIJEHA, blaženstvo neplodne žene i uškopljenika (Mudr 3,13sl.). Patnjom i progonstvom MOŽEMO OKAJATI GRIJEH. (vidi: Dufour, str 843.)”.

Glava III

ČOVJEK ČOVJEKU SABLAZAN

Čovjek je sablazan za svoga brata kad ga nastoji odvratiti od vjernosti Bogu. Tko zlorabi slabost svoga brata ili vlast nad njim koju je primio od Boga, da ga odvrati od Saveza, kriv je pred svojim bratom i pred Bogom. Bog se gnuša vladara koji su odvratili narod da slijedi Gospodina. A tako i onih koji su htjeli povući Izrael na stranu helenizacije, van prave vjere. Dostojni su, naprotiv, hvale oni koji se odupru sablazni i čuvaju vjernost Savezu.

Isus je, dovršavajući Božji zakon, usredsrijedio na sebe ljudsku silu sablazni; valja dakle da se Njegovi učenici ne sablazne. „Jao onome tko sablazni jednoga od ovih mojih malenih što u mene vjeruju: bilo bi mu bolje da mu se objesi o vrat mlinski kamen i da se utopi u dnu mora (Mt 18,16)”. No, Isus zna da su te sablazni neminovne: lažni učitelji ili zavosnici uvijek su na djelu.

Ta sablazan može doći i od samog učenika; stoga Isus snažno i neumoljivo zahtijeva odricanje od svega što bi moglo biti zaprekom kraljevstvu Božjemu.

Slijedeći Isusa koji nije htio smućivati ljude ovoga svijeta, Pavao traži izbjegavanje sablažnjavanja slabih i nedostatno poučenih savjesti: „Ali pazite da vaše služenje slobodom slučajno ne postane slabima povod pada! (1 Kor 8,9; Rim 14,13-15.20)”. Kršćanska je sloboda nepatvorena ako je prožeta ljubavlju, vjera je prava samo ako podržava vjeru braće (Dufour, str. 1119.).

Umjesto zaključka:

„Misterij križa

Isus, a za Njim i učenici, nisu ublažili sablazan križa kojemu je davao smisao skrovit misterij. Njegovu je dužnost koja proizlazi iz posluha volji Božjoj, ustvrdio sam Isus prije Pashe. A poslije Duhova, učenici, prosvijetljeni slavom Uskrsloga, i sami naglašavaju tu nužnost postavljajući sablazan križa na pravo mjesto u Božjem naumu. To što su Mesiju razapeli, što su Ga objesili na križ na sablažnjiv način, to se bez sumnje zbilo zbog MRŽNJE NJEGOVE BRAĆE. Ali u svjetlu proročanstava taj događaj dobiva novu dimenziju: njime se ispunjava sve što je o Kristu pisano. To je razlog da se evanđeoski izvještaji o Isusovoj smrti toliko pozivaju na psalme: trebalo je da Mesija pretrpi sve što su Pisma govorila, kako će Uskrsli razložiti dvojici na putu u Emaus (Dufour, str 452.)”. 18.06.2021.12:14

„ A mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost” 1 Kor 1,23