Duša ova, život moj
nosi križeve i boli,
raduje se ili smeta
kao duše svaki drugi soj.
Kada se u Bogu proli,
postaje mi dobra, sveta.
Nije puno svjesna, gubi uspomene
što su pratile je puno vrijeme
od kada je krenula na put.
Izbavio Bog joj misli oklopljene,
posijao po njoj svoje sjeme,
tu nebesku snagu i zemaljsku ćut.
Dugo nije ništa govorila.
Vodili je poput psa na lancu,
nevidljivom kao što je misao.
Prepreke je lako oborila,
kretala se Bogu kao strancu,
al' u srcu uvijek znala je za smisao,
ne onako kako svijet poželi
već u božanskome vrtu sreće
jer svak sanja ono čega nema.
Njezin govor odjednom je bio cijeli,
ali svijet je mrzio to što ga neće
nego čeka drugo i za to se sprema.
Nije bila svjesna, nije.
Ništa u tom smislu nije bilo ime,
a svatko je htio njene tajne.
Znala je da srce svakoj duši bije,
al' se nije snašla s time
pa su njene oči uvijek bile sjajne.
Kad je prelila se čaša,
pronašla je samo jednu, ključnu riječ.
Shvatili su, pomogli da zaboravi.
Život više nije bio kao gorka kaša
i tad odlučno je okušala mliječ
koja spasa daje, novi život, pravi.
Duboko u sebi još je kao pseto malo,
pameti ne posjeduje, al' je vjerna.
Zato samo Bog joj može reći
ono sve do čega je njoj stalo;
samo Bog je riječ joj neizmjerna,
a sve drugo nikad smisao joj neće steći.
17.06.2021. 15:12
No comments:
Post a Comment
just do it