Romansa

 

Svaka duša često stoji sama,

ostaje samoći gledati u lice.

To je olakšanje, može ugledati Boga.

Ovom svijetu ostala je sveta samo tama,

ova zemlja prepuna je prazne priče,

a duše su mnoge ranjene zbog toga.

Duši potreban je bar ponekad takav raj

što ga može sama sebi stvoriti

svojim djelima i mirovanjem.

Može lako pobjeći u neki zavičaj

gdje je lakše Bogu se otvoriti

i gdje prestaje sa svojim silovanjem.

Od rođenja navikli su ljudi biti grešni,

od malena gađa u njih tama svijeta,

a od nasljeđa poprimaju i mračne gene.

Ne vide zbog toga koliko su neuspješni,

mjerila im poput izgaženog cvijeta

koja dušama na srce postavljaju mrene.

Kada Bog se smiluje i dušu probudi,

ona nikada se ne vraća u tamu

jer to buđenje su sama nebeska otkrića.

Nije dovoljno da jednom ustreptaju grudi,

dovoljno bi bilo ostaviti dušu samu

jer tada u Bogu vidi smisao svog žića.

Gospodin je uvijek tu, kraj tvojih vrata;

čeka, zna da naići ćeš prije ili kasnije

u svoju samoću, da provjetriš moždane.

Pobjeći ćeš i od ljudi, i od sebe, i od rata

da bi duša ustrajala na životu malo strasnije,

posebno u vrijeme kad si brojiš ostarjele dane.

15.06.2021. 16:59