Nova pjesma

Mogla bih sada usnuti,

najtišom tajnom stihovlje zvati

i prostirkom šušnuti;

pjevam li noćas, da mi je znati.

Iznenadne pahulje zatoplile

ono malo okna zatvorena

pa se pjesme tamom slile;

gdje je rima, je li rasporena,

ne znam. Spustilo se sjeme

na postelju od svježa nadahnuća,

i juri propušteno vrijeme,

i sijeva zadnja nada, vruća,

prepuna od ploda, bremenita.

Prolazi kraj nekog znanca,

tako bezvoljna, vremenita,

uzaludno traži barem jednog stranca

kako bi se malo pohvalila.

Odvela je slova svoja u tišinu

pa je ognjište zapalila

da se skloni u tu tminu.

Odavno već ne bijahu tako prazne

priče koje duša priča;

mnoštvo riječi, a teme sve razne.

Sve je poput običnoga kiča.

Samo jednostavna potreba

da se mirom sad odmara

i prazninom sve do neba;

da se opet stvara, stvara.

četvrtak, 08.02.2018. 00:55