Ostane bez udaha,
sve od preteške siline,
pa zagrcne drugi put.
Povjeruje bez straha,
sve od velike miline,
i duboko upije taj uzdah krut.
Bol je tišti
i slabom je čini,
lakom poput pepela
što iz nje vrišti
prema udaljenoj mjesečini
na koju je tmina sjela.
U haljini bijednoj
tiho milost prosi
da je čuje samo Bog.
Nit' u suzi jednoj
gorčinu ne nosi;
samo da se riješi stanja tog,
samo da dočeka
onaj blagi sat
kad se dijeli lijek
i da ne čuje se jeka.
Bol ta mora stat
i taj udah prijek.
Ponos, visoko je drži.
Ukočeno tijelo
čuva je od napadaja.
Kao da se kaplja prži,
iznutra je bijelo
jer je izišla iz odaja.
Krenula je Bogu svome,
ali strmoglavo pada
kao da stampedo gazi.
Evo lijeka stanju tome,
dahnula je nada
i ka utrobi silazi.
Opijena, mada i bez uma,
grudima zahvaća dah,
duboko i oprezno, polako.
Bez ijednog šuma
uvlači se laki strah;
do kada će izdržati tako?
30.06.2021. 22:46
No comments:
Post a Comment
just do it