Apel

 

Gledam noći, oči sklapam

kao sretna duša podno neba,

kao dah u tvoje misli kapam

da bi molitva mi bila kako treba;

 

da bi sjene mjesečine

zahvatile svaki znak

iz tvoje lijene tmine

kao sunca trak.

 

Svrati pogled na moj dan;

ako vidiš svjetlo, to sam ja,

to je moja kosa i moj dlan,

to je miris tamjana.

 

To su moje usne žedne,

to su misli kao barut suhe,

kao završetak ceste jedne,

kao jecaj ljubavnice gluhe

 

koja nalikuje tvome starom domu,

u kojoj se novi treptaj rađa

kao prašina u općem slomu,

kao neka nova, mala lađa

 

što zaprima samo tihu grupu

da bi isplovila nepoznatim smjerom,

koja nema niti malu klupu,

koja vesla žalom samo s vjerom,

 

samo s neviđenom nadom

što je osobina nerazumna djeteta

koje traži majku kradom,

puno stečenoga pijeteta

 

za sve lijepe, bogate i site.

Ona nema ni vjenčanicu,

samo stare redovničke rite,

samo jednu riječ, izabranicu

 

od svih drugih misli i citata.

Sjeti je se, ruke nudi

radi mira ili rata

i zbog onih sitih ljudi.

 

Samo s tobom mogu tako

izmoliti bilo koje milosti

jer za Boga treba srce jako,

treba kost od moje kosti.

22.12.2015. 02:07