Moj sokole

Sedamnaest smrtnih grijeha

počinila sam, moj sokole,

svijeća se ugasila.

Nikakva me sveta streha,

niti moje kole,

ne bi nikada spasila.

Nisam više vična letu,

udari me munja

paklenoga zloga;

udari mi Ahilovu petu

iza gustog žbunja

gnijezda moga.

Krila mi se polomiše,

moj sokole, tvrda

kao stijena,

i zamalo se odlomiše

jer on vreba iza brda

kao hijena.

Moj sokole, nosi pismo gore

da sam na paklenim mukama

ovdje dolje

i da oko mene ljudi gore,

da je plač i škrgut zubima,

pusto polje.

Sedam puta po sedamnaest

brojim grijehe naokole.

Sedam puta po sedamnaest

života imam, moj sokole.

Korizma, 2012.