Sklonište života moga

 

Srce Marijino, da te nemam u životu,

bila bih sad izgubljena, protjerana

poput ostarjelih tih ovčara

koji valjda pamte samo nebesku divotu

što je nekako s njih oderana

jer ih bacila je neka vojska stara.

Tužne sudbine i vedre priče lutalica,

pantomimičara, klaunova i pajaca

kao da su sjatile se sve u jedno srče.

Ne bih nikad više gledala u vedra lica,

samo jedna ostala bi moja štraca,

slušala bih svoja crijeva kako krče.

Usvoji me, Majko, i prisvoji mene,

vodi me u sva nebeska skloništa

gdje ću uvijek znati da sam živa,

gdje se neću obazirati na sjene,

gdje me neće nasrditi ništa

i gdje nikad neću biti kriva.

Stavila si lanac oko moga vrata,

prstenovala si dušu koja traži

samo jedan dan do vječnog sna.

Spustila si pečat svoj od blata

što mi noću žarko čelo blaži

da sad ginem za te sve do dna.

Čista Ženo, nad ženom si svakom,

postelja u skloništu ti ne postoji,

samo klecalo na kojem tkaš

ako kad ne moliš dušom jakom,

ako srce tvoje krunicu ne broji

jer za svaku dušu njenu patnju znaš.

Kažu da je patnja transcendentna,

al' da dobar život blaguje ti Kruh

kroz kojega Sin ti tješi svoje ovce.

Ako treba, bit ću konzistentna

jer ćeš mi izmoliti taj dar za duh;

bit ću tebi kao vjeran pas za lovce.

Otkad si me pohodila, Škrinjo sveta,

sve što ne znam, ali trebam, imam.

Sve što jesam nije bitno kao ti.

Beskućnika stvorila je sudba kleta

koju sada objeručke od Boga ja primam

i u mome srcu nek se spase beskućnici svi.

12.06.2021. 13:45