Bijela mrlja

 

Sjaju sjaja nema, život prepun jada,

ponor koji sav se urušava.

Ni ta zemlja nije više mlada,

niti ona već ne pokušava,

nema daha, čas je krajnji njoj već dugo

pa je samo vuče nešto na brzinu,

pa je sve dotuče i tad, što bi drugo,

dah je smrti kao hladan tuš ošinu,

pa sve grabi, a kamenje se kotrlja,

stijena sva je već izlizana.

Ponor kraja nema, nebo kao bijela mrlja,

a i ruka-pomoćnica nije znana.

Tko preživi, nema snage sve to reći,

misli događa se samo rijetko, povremeno,

al' kad šuti, još je teže ponor prijeći,

pada zemlja kao rijeka razvedena,

zatrpava onog što se iza skrio

ne bi li lukavstvom svoje promaknuo

pa tad drage volje umro da bi klij'o;

kada vidi da se nije pomaknuo

i da stope klize, još mu gore.

Bože blagi, gdje si pronašao mene,

pustit ću se i povući more,

ne daj nikad više takve opomene.

Dok te ljudska ruka ne izvadi,

odgovara njemu unutarnji glas,

neće proći svjetski jadi,

neće nitko vidjet spas.

‎ponedjeljak, ‎1. ‎svibnja ‎2017. 10:15:28