Nebeski greben

Uvalama nedostataka slabo kapa

što bih možda mogla sažeto sročiti;

rtovima izobilja buja kaplja hlapa

što bi grebenima obilato uskočiti,

propustiti vala, plava i zelenkasta,

odlebdjeti što više ritmovima svoda

kako nastala bi ona melodija tmasta

u tom međuprostoru od soli i od joda

gdje se različiti tlakovi svi spuste

makar kako bili previšnji, ljekoviti

da bi hlapljive nebeske tipke guste

načinile od sebe preokrete svoje biti

iako negirala bi toga slikarska platna:

sve je to isto, jedna i umjetnička bit,

prirode il' društva, svejedno, zlatna;

i miješanje je boja jednom bio hit.

Smije li se srok umijesiti po modi

koji imitirao bi prirodne fenomene

kao društveni napor koji iza brodi,

zaostaje za kapljicama poput sjene?

Društvo u sebi prirodu prepoznaje

samo zbog svih natprirodnih talenata

što ju onomatopejom spoznaje;

to bi bilo stvarno lijepo od zanata

da to nije zabluda iz one uvale s početka.

Samo nebeski se anđeli tim diče

da tu spuste kapljice od svakog retka

i kad one nikome na umjetnost ne sliče.

srijeda, 2. svibnja 2018. 13:57:52