kako su cvjetne bile livade naše;
u travi i cvijeću mi smo se klanjali
Životu koji nam zajedno srca opaše,
koji nas ispuni trešnjama zrelim,
puninom dugoga, toploga ljeta,
koji nas prožimaše danom bijelim
pod kapom neba koja bijaše sveta.
Po rubu strme provalije smo se kretali
i ništa nas nije moglo strmoglaviti;
bezbrižno, s osmijehom, tuda smo šetali,
a lahor nas je mogao posvud preplaviti.
Životu smo zahvalne dare prinosili,
a Život je puninom svojom uzimao sve
i uzvraćao nam ljubavlju svojom u sili;
livada nas je primala jer bili smo dio nje.
Ljetos načiniše most na toj livadi
da ne bi tko stradao u strmoj provaliji
i kuće za ptice mnoga duša sad gradi
koje odletješe dalje u nebeskoj galiji.
Ljetos tu livadu cvjetnu svu izrovaše
načiniše male vrtove i ružičnjake
a mene životni mirisi s livade dozvaše,
livadsko cvijeće od vrste svake,
a ja više nisam za takvu igrariju.
Života tu više nema, negdje se sakrio,
bogatstva je bacio sva u provaliju,
u mene je sve naše uspomene slio.
25. rujna 2018. 07:07:59
No comments:
Post a Comment
just do it