Večeras cvatu mi svijeće,
svjetla raznolika, malene luči
i oko mene se sve okreće,
a duša ne gleda i samo muči.
Ostalo je prazno mjesto pokraj mene,
a sve je puno anđela i Boga;
glazba se tiha čuje i nema sjene.
Toliko je svjetla večeras, toliko toga.
Sve bi se moralo malo raščlaniti,
ovaj zasićeni zrak, mirišljavost,
i već bi se stiglo opet razdaniti;
samo bi glazba zadržala vižljavost.
Hoće li biti ljepši mi stanovi gore
od ova sobička, topla i bistra,
ili će spopast' me strašne more
kada odem dalje od ovih zvoništa?
Bilo je težih dana, večeri strašnih,
a moja je duša sada skromna i sretna,
mirna zbog svojih vapaja strasnih,
življa no ikada, iako nepokretna.
21. rujna 2018. 20:02:46
No comments:
Post a Comment
just do it