Kada me obuzme ovaj svijet, vremenitost,
kad mi pljušte kiše, kisele i prljave,
kada nema mjesta za svu moju sakritost,
pred sobom ugledam neke kapi krvave.
Puca glava, oko čela boli kao udareno,
utroba se grči, a ramena poginju;
srce nema daha, trepti kao utajeno
dok svi traže nekog boga ili boginju.
Sve je lakše pobjeći mi s ova svijeta,
sve mi teže pada čežnja za tom kvalitetom
što je nije bilo tako malo prošlih ljeta,
a ja sam je uvijek zvala raritetom.
Zahvalna sam dragom Bogu, svima
kojima sam nastojala prići s povjerenjem,
prijateljima i neznancima,
i onima koje imala sam s odijeljenjem.
Čovjek može mnogo naučiti,
ali ne može se uvijek živjeti tako.
Potrebno je prednosti razlučiti
samotna života koji protječe polako.
Znaš li, drago mi je bijelo udovištvo.
Drago mi je ispuniti srce uspomenom
jer je živa, lijepa kao utočištvo,
kao zjena što je prekrivena mrenom.
I zbog toga častim tebe, Boga hvalim
jer mi dade ostarjeti, doživjeti od spokovlja.
Samo gledam gdje si da još malo ti podarim
od svog sveta mira i radosna srokovlja.
19. rujna 2018. 22:22:51
No comments:
Post a Comment
just do it