Sjena u mraku

Nakon iskrena i duga poniranja
smetena se duša uzburkala van
uslijed jaka proviranja
što joj nije potrebno za san.

Nakon krasna motrenja
siromaštva duha koje nema
pristiže do međusobna trenja
Božjom zapovijedi, sva onako nijema

te se pobunila protiv nerazuma.
Ljubi Boga sasvim svojom snagom,
sigurno ne uspinje se bez svog uma
da bi susrela se svojom Dragom,

Božjom Dušom nad svim dušama.
A i čemu izgarati ognjem
dok  još ovo žiće se prolama?
Svakome je kao drijem

ono što u sebi čovjek proživljava.
Više vrijedi nekoga pomilovati
nego neka pusta teoretska strava
gdje se jedna duša sama klati.

Pitanje me sada mori
što je duša, kako se odvaja,
a u meni nešto tiho mi romori:
ona zato rođena je da se spaja,

njena bit je općenje i Riječ.
Bit' u mraku zaista je prekrasno,
ali to ni za koga nije liječ,
nije dostojanstveno i nije časno.

Bez razuma biti, i bez tijela svoga,
bez osjeta naći srcem slabim, ljudi,
najvjerniju Dušu, srce Jedinoga Boga
znači lajati i buncati, biti prašak ludi.

Bog je Duh, al' i Tijelo ima,
čitav svemir i materiju nosi
jer od duha stvari načine se stvarima,
a stvar ne zna što li je pokosi.

Samo Bog naš dušu živu stvori,
samo On je može uzeti i dati;
samo On, kad žeđa, ljubi i govori,
čovjeku se daje znati.
‎10. ‎rujna ‎2018. 21:51:55