Tamo gdje je okopnio snijeg
i prerasle visibabe mladost moju,
tamo gdje i ljeto traži bijeg,
godina je načinila kolaž-boju
kakvu znaju samo stare dame
stručno umiješati i razlijevati vodom
što se kao pljusak s neba tame
veze samo onim određenim bodom
sutonskim popodnevima koja iskre
u kapima svojim trag sunčane zrake,
dovoljno tople da bi stvarale se niske,
a za prezrele sparine suviše mlake.
Starica je jesen pred vratima stala,
nitko ne bi pomislio te krasote,
kao plaha djeva lagano je pokucala,
ponudila svima svoje žarke note.
Rumeno lišće, žućkastu dinju,
olovno-sivi svod i zelene stapke;
o, kako volim ju, tamnu i sinju,
staroga jorgovana plavkaste lapke.
O, kako je ona obilja puna,
kako je samo mirna i meka,
tihana kao najfinija struna,
prozirno zelena kao bistra rijeka.
I ta šminka na licu gospođe stare,
daje si oduška jer sada to smije,
kao da sretna je što više ne mare
hoće li biti prikladna kao prije
kada se morala skromno ponašati.
Ona se drsko rascvala pred očima svijeta,
njeno iskustvo zna lijepo podnašati
strastvene boje najljepšeg cvijeta.
17. rujna 2018. 04:23:00
No comments:
Post a Comment
just do it