Grlim se nježno oblacima sivim,
oni me smiruju nakon žarka ljeta,
i kao da lakše dišem i mirnije živim,
za mene sad nova jesen cvjeta.
Zovem je svojom, punu miline,
prepunu sjajne svjetlosti jarke
što nije joj namjera sunce da sine
i da moždane peče kao ugarke.
Rana je jesen, ona je blaga i svježa,
a još će blaža uskoro stići,
sve dok ne naiđe pahulja sniježa;
laka k'o pero cestom ću ići.
I rosa, kad pada kroz moj krov,
ćuti se poput nebeske suze
i ja tada slušam onaj tihi zov
kao da truba me anđela uze.
I hladan je ovaj večernji zrak
koji unizi svu mučnu sparinu,
i duh je moj gotov, čvrst i jak
pa teče lako u neba daljinu.
Noć se spušta, dolazi utamnjena,
stvara od oblaka svjetla i sjene
i razne oblike neba usamljena
koje žudi vječno, a nađe i mene.
I grad je utihnuo kao pokriven vatom,
snažna tišina budi mi sluh;
i prolazi vrijeme, sat za satom,
i nečujno pada noćni duh.
01. rujna 2018. 19:44:28
No comments:
Post a Comment
just do it