Kad je moje sunce sjalo,
ljudi blistali su kao lampe
tamo gdje je moje srce palo,
gdje još nisu podizali rampe.
Kad su moje noći bile tužne,
svi su čudo gledali u čudu
tamo gdje su more bile ružne,
gdje su tražili me, ludu.
Sada sunca moga više nema,
duša mi se grije u naručju Boga,
tamo gdje još stoji anatema,
gdje se nikada ne traži sloga.
Teško li je sanjati o sreći,
dati se u potragu za slavom,
poželjeti život bolji, veći,
izdati se Bogu pravom.
Lijepo li je s Kristom biti,
s Njime suze prolijevati,
dostojanstvo svoje kriti
i svem grijehu odolijevati.
11. rujna 2018. 20:32
No comments:
Post a Comment
just do it