Žedna sam Tvojega mira i pravednosti,
žedna sam Tvoje riječi i okrepe.
Dovedi me na izvore svoje, budi mi život.
Ja ću samo slušati Tvoj glas.
Neće ljudi naći kod Tebe zadovoljštinu za svoje grijehe, za prazne želje svojih srdaca i pohlepu svojih očiju.
Ja sam jedino stablo u ovome vrtu punom ruža, ja Te zaista trebam.
Moje korijenje je krhko i kratko, moja kora je suha, a izdanci moji tako kolebljivi.
Ne uzimaj, ipak, njihova kisika jer Ti si Izobilje. Podaj mi kišu, vjetrove i sunce. Podaj mi u sebi prostor za rast; ako treba, ostavi me tako, samo proslavi se kroz moje postojanje. Nikad se ne zna što bi bilo s tim ružama da među njima nije neko tanko drvo.
Možda bi na moje vrhove bilo dobro postaviti neko ogledalo da te ruže dobiju više neba, a da i nebesa bolje vide njihove latice. Ili možda bi bilo zgodno postaviti neki razglas da se ruže bolje čuju. Ja bih tada šutjela da ruže jasno čuju Tvoj glas.
I ne moram ja biti stablo. Ne moram biti niti neki mjerni instrument.
Mogu ja na tome plitkom komadiću zemlje opstati i kao neka vlat trave, i dalje ću ostati to što jesam, Tvoje stvorenje.
Pokušala sam rasti poput ruža u tom vrtu, davati uvijek pupoljke, biti nedodirljiva zbog trnja, imati neopisivo raznobojni cvat, ali tada nisam žeđala za Tvojim prostorima, nisam imala snage dodirnuti nebo; ne odbaci me od lica svojega, Isuse, Gospodine koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.
No comments:
Post a Comment
just do it