PRIJETNJE I OBEĆANJA

Mi, koji nismo tako disciplinirani,

iskačemo iz svagdašnjice kao smetnje

koje mrze oni dobro socijalizirani

pa ne moraju paziti na svoje kretnje,

na svoju mimiku i pantomimu,

na svoja ramena i razne grčeve;

kojima i osmijesi uminu

kada nešto im polomi vrčeve.

Mi ćemo se uvijek pitati u strahu

što se krije iza zaleđenih lica,

zašto oni nisu podložni tom krahu

koji uništava kao stalna nesanica;

hoće li odjednom ispasti iz norme

kao neki strojevi izlizani, prekruti;

neće li im koža ostati bez forme,

neće li im crte lica prepuknuti?

Kakve li su kreme protiv bora

koje brišu sve uz malo kolagena;

koliko je debela ta tvrda kora

koja više nije niti bakrena

jer se oni ni na suncu više ne pojave?

Kad ih zovu ovi što su gladni,

bježe da ih brige ne ugnjave,

sebično se žale da su jadni

jer nemaju vremena, jer ih muče

simptomi nedostatka suosjećanja.

Zar ne bi bilo normalno da razluče

imaju li bolest lažnih obećanja?

Što ako ne znamo najaviti prosvjede?

Mi smo ljudi skromni, osjećajni, spontani;

čak i kad nas strogo slijede,

ostajemo prisebni i skontani

jer smo duše pune bora, umorni i stari,

klatimo se kao nepoželjna guba.

Među nama svak za svakog mari

makar koža nam je od života gruba.

Ako nekom kakvi živci popucaju,

ako nekoga smo nečim izazvali,

neka siđu i nek s nama ručaju,

nek okuse sve što nisu znali,

neka vide da tu nisu prijetnje

jer je ovo bolest ljudskog roda.

Tada će tek nestati svi tereti i smetnje,

tada smirit će se čak i priroda.

02.03.2015. 22:58